„Superfluous man“ character in Russian and Croatian literature (from 1850. to the beginning of the 20th century)

Počevši od Shakespearovoga Hamleta, ovaj rad daje pregled povijesti karaktera "suvišnoga čovjeka" s naglaskom na rusku i hrvatsku književnost realizma. Kao početna točka uzima se 1850. godina kada Turgenjev objavljuje svoju pripovijest "Dnevnik suvišnoga čovjeka", s kojom se motiv "suvišnoga čovjeka" ustalio u ruskom javnom i književnom životu. Uzore za takav tip (anti)junaka treba tražiti i u razdoblju romantizma kod Goethea i Byrona i u filozofiji Kierkegaarda, a kasnije i Schopenhauera. Karakteristike su suvišnog lika, među ostalim, pesimizam, inertnost, lijenost i rezignacija. Unatoč svim predispozicijama za uspjeh na ljubavnom i poslovnom planu, oni naposljetku propadaju zbog manjka elan vital. Ovakav arhetipski način propadanja, odnosno uzaludne ili promašene egzistencije, zaslužuje biti temeljno istražen, što i jest cilj ovog rada. Kronološkim redom predstavljeni su autori obje književnosti s barem jednim djelom koje će biti analizirano u radu. Djela su komparativno analizirana kako bi se istaknule sličnosti i razlike književno-društvenih težnji u Rusiji i Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća. Shodno tomu, bit će govora o odabranim djelima I. S. Turgenjeva, I. A. Gončarova i A. I. Hercena te njihovim pretečama u ruskoj književnosti. U hrvatskoj književnosti govorit će se o J. Draženoviću, K. Š. Gjalskom, J. Kozarcu, J. Leskovaru i M. C. Nehajevu. S Nehajevljevim romanom Bijeg (1909.) postavljena je zaključna granica do koje će se problematizirati karakter “suvišnoga čovjeka” u književnosti.Starting from Shakespeare’s Hamlet, this thesis gives an overview of the history of the “superfluous man” character, with an emphasis on Russian and Croatian realism. The year 1850 is the starting point of this thesis. This is the year in which Turgenev published his novella ”The Diary of a Superfluous Man”, through which the motif of a “superfluous man” became common in Russian public and literary life. The role models for this type of (anti)heroes must also be sought for in the period of romanticism, in Goethe’s and Byron’s works, or in Kierkegaard’s philosophy and later in Schopenhauer. The features of a superfluous character, among others, are pessimism, inertness, laziness and resignation. Despite all their predispositions for success on love and business plan, they ultimately fail because of the lack of elen vital. This archetypal way of decaying, that is, a futile and defective existence deserves to be thoroughly explored, which is the purpose of this thesis. In a chronological order, authors of both literatures are presented with at least one of their pieces that will be analysed in this thesis. Literary works are comparatively analysed to highlight the similarities and differences between literary and social aspirations in Russia and Croatia during the 19th century. Accordingly, I will talk about the selected works of I. S. Turgenev, I. A. Goncharov, A. I. Hercen and their predecessors in Russian literature. Also, in Croatian literature, I will mention J. Draženović, K. Š. Gjalski, J. Kozarac, J. Leskovar and M.C. Nehajev. Nehajev’s novel Bijeg (1909) set the final boundary to which the character of a “superfluous man” will be problematized in literature